Art Terapeutska Vežba-Sigurno Mesto

Potrebno vreme: 30-45 minuta
Materijali: Papir, bojice, flomasteri ili voštane boje

Uvod
Kreiranje “sigurnog mesta” putem umetnosti predstavlja terapeutski proces koji podstiče osećaj sigurnosti i mira kroz zamišljanje ili podsećanje na prostor u kojem se osećate najopuštenije i najzaštićenije. Ova vežba omogućava lični izraz kroz prikaz elemenata koji simbolizuju sigurnost, udobnost i spokojstvo. Bilo da je ovo mesto realno ili potpuno zamišljeno, cilj je povezivanje sa osećajem stabilnosti i emotivnog balansa putem kreativne vizualizacije.

Ova vežba može biti posebno korisna u art terapiji kao alat za upravljanje anksioznošću, stresom ili traumatičnim sećanjima. Kada se jave osećaji preplavljenosti, stvoreno sigurno mesto može poslužiti kao mentalno utočište, mesto za emotivno povlačenje i smirivanje. Vizualizacija ovog prostora postaje dostupna pomoć za suočavanje sa teškim emocijama, kako u terapiji, tako i izvan nje.

Instrukcije

  1. Postavite Namere
    Počnite s nekoliko dubokih udisaja, dozvoljavajući sebi da se opustite i usmerite na sadašnji trenutak. Razmislite o tome šta za vas znači „sigurno mesto“. Fokusirajte se na osećanja i fizičke senzacije koje su povezane s tim prostorom, kao što su toplina, spokoj ili sigurnost. Neka vas ta osećanja vode dok započinjete crtež.
  2. Izaberite Svoje Sigurno Mesto
    Ovo mesto može biti bilo šta što za vas ima značaj: mirna šuma, udobna soba ili plaža u zoru. Može biti realna lokacija, kao što je dom iz detinjstva ili omiljeno mesto za odmor, ili potpuno imaginarna kreacija sastavljena od elemenata koji donose mir. Fokusirajte se na vizualizaciju svakog detalja koji čini ovo mesto pozivajućim i sigurnim.
  3. Vizualizujte Detalje
    Kada se odlučite za mesto, počnite da razmišljate o detaljima koji ga čine jedinstvenim. Postavite sebi pitanja kako biste obogatili vizualizaciju:
    • Koje boje su prisutne na ovom mestu? Da li su jarke ili suptilne?
    • Postoje li specifične teksture koje čine prostor udobnim (npr. mekani jastuci, glatko kamenje)?
    • Koji predmeti ili simboli predstavljaju sigurnost i mir za vas?
    • Da li postoji neki prirodni element (biljke, voda, svetlost) koji doprinosi vašem komforu?
    Zamislite ove detalje što živopisnije. Boje, teksture i objekti koje izaberete treba da imaju lični značaj i podsećaju vas na osećaj mira i stabilnosti.
  4. Počnite da Crtate
    Koristeći papir i materijale za crtanje, oživite ovu viziju. Dajte sebi slobodu izražavanja – ne postoji „ispravan“ način za kreiranje ovog sigurnog mesta. Dok crtate, fokusirajte se na svaki element koji čini prostor prijatnim i sigurnim. Posvetite pažnju svakom detalju, dopuštajući umu da ostane prisutan i opušten dok crtate.
  5. Reflektujte o Svom Crtežu
    Kada završite crtež, provedite nekoliko minuta posmatrajući ga. Uočite koji detalji vam najviše privlače pažnju. Postavite sebi sledeća pitanja:
    • Kako ovi detalji doprinose osećaju sigurnosti?
    • Koje emocije se javljaju dok gledate ovo mesto?
    • Da li postoje elementi koje biste želeli da proširite ili dodate?
    Obratite pažnju na sve simbole ili teme koje ste uključili i razmislite o tome kako se oni povezuju sa vašim osećajem sigurnosti i mira.
  6. Povezivanje sa Svojim Sigurnim Mestima
    U trenucima stresa ili nelagodnosti, ovaj prikaz može poslužiti kao mentalni oslonac. Da biste ojačali ovu povezanost, odvojite vreme da u mirnim trenucima vizualizujete svoje sigurno mesto. Zatvorite oči, setite se svih detalja i duboko dišite dok se mentalno „nalazite“ u ovom prostoru. Izgradnjom ove veze jačate sigurno mesto kao vredan resurs za emotivno prizemljenje i utehu.


Ukoliko radite s terapeutom ili u grupnom okruženju, deljenje svog umetničkog rada i diskusija o izborima koje ste napravili mogu pružiti dublje uvide u vaše osećaje sigurnosti. Ovo može otvoriti put za razgovor o tome kako određeni simboli ili slike imaju veze s vašim iskustvima, pomažući vam da dublje razumete svoje potrebe i reakcije na stres.


Vežba vizualizacije „sigurnog mesta“ u art terapiji predstavlja kreativnu strategiju za podsticanje samo-umirivanja i emocionalne otpornosti. Stvaranjem fizičkog ili mentalnog prikaza prostora mira, gradite personalizovani alat za suočavanje, koji ostaje dostupan u trenucima kada se jave osećanja anksioznosti, stresa ili traumatičnih sećanja. Povremeno se vraćajte ovom crtežu i prilagođavajte ga kako se vaše potrebe menjaju. Ova vežba, koja se vremenom razvija, pomaže u jačanju osećaja unutrašnjeg mira i sigurnosti.

Ovaj tekst nije zamena za psihoterapiju. Ukoliko vam je potrebna podrška, možete se obratiti na mejl al.radevic@gmail.com. Za više besplatnog sadržaja, možete pratiti Instagram stranicu ovde.

Slika je oreuzeta sa Pinteresta. #Psihoterapija # Mentalnozdravlje #artterapija #radoznalost #istrazivanje #onlinepsihoterapija

Razumevanje otuđenosti u porodici

Verujem da  tema otuđenosti  ima i kulturološki aspekt. Do sada nisam upznala neku kulturu koja se svoje dece odricala i preko novina zbog toga što se ne slažu sa svojim roditeljima. Neretko na terapiji ili u privatnom životu čujemo da su se ljudi odaljili i jednostavno prestali da komuniciraju. Svaka familija ima primer da su otac i sin prestali da razgovaraju, da majka i ćerka više ne pričaju, da se braća ne čuju. Svakodnevnica pokazuje da se takve stvari dešavaju vrlo često. Roditelji se pitaju da li će nakon nekoliko godina ćutnje napokon čuti svoje dete, ili da li će upoznati svoje unuke (ukoliko ih imaju).  

M. (42god) živi već dvadeset godina u inostranstvu. Tokom godina njegov otac je uticao na mnoge njegove odluke. M.  je u nekom trenutku odlučio da promeni posao i odlučio da preuzme rizik i da se oproba u nečemu što je malo zahtevnije. Otac je tad odlučio da više ne razgovara sa svojim sinom jer ga “nije poslušao”.  

S.  (34god), godinama unazad živi sa svojim roditeljima. Roditelji od S. su sticajem okolnosti saznali da je on gay. S. je ubrzo nakon toga našao devojku i počeo da živi sa njom. Cela porodica je prestala da razgovara sa njim jer devojka po njihovom mišljenju nije bila adekvatna za S. i da je bila sa njim samo zbog novca.  

Šta je ta otušenost i zašto nam se desi? U terapiji sam viđala razne “razloge” zbog kojih klijenti ne žele više da razgovaraju sa članovima porodice.  Porodična otuđenja se dešavaju kada se bar jedan član porodice počne udaljavati od drugog zbog dugotrajnog negativnog odnosa. Iako roditelji često kažu da vole svoju decu bezuslovno, to nije uvek slučaj, pa je ponekad logično da odraslo dete prekine kontakt sa jednim ili oba roditelja. Iako su iskustva koja navode ljude da se udalje bolna, sam proces otuđenja takođe je veoma neprijatan. Otuđenje između dva člana porodice obično se odvija tokom dužeg perioda i  kada zaista dođe do toga neki članovi porodice budu zatečeni. Otuđenje je posebno teško prihvatiti jer nema predvidljiv ili unapred određen ishod, niti jasno definisan kraj. „Smrt člana porodice,“ objašnjava ona, „ne utiče na samopoštovanje ili osećaj sopstvene vrednosti na način na koji to čini otuđenje“, kaže terapeutkinja Kyle Agllias.  

Uzroci otuđenja 

Uzroci otuđenja mogu uključivati zlostavljanje, zanemarivanje, izdaju, maltretiranje, nelečene mentalne bolesti, nedostatak podrške, destruktivno ponašanje, zloupotrebu supstanci. Često se dešava da roditelji ne prihvataju seksualnu orijentaciju deteta, izbor supružnika, rodni identitet, religiju ili političke stavove. U anketi među mladim odraslim osobama, oko 17 procenata njih je iskusilo otuđenje, češće sa svojim očevima. 

Jedna, ne tako česta otuđenost je od braće i sestara. Braća i sestre navode razne uzroke otuđenja, uključujući maltretiranje, fizičko ili verbalno emocionalno zlostavljanje, nedostatak zajedničkih interesovanja, rivalstvo za roditeljsku pažnju ili takmičenje uopšte. Međutim, ovi odnosi su najčešće pozitivni ili neutralni.  

U proseku, otuđenje traje oko devet godina. Za majke više od pet godina, dok za očeve traje više od sedam godina. Takođe, odrasla deca češće prekidaju odnose sa majkama nego sa očevima. Ove statistike i vremenski okviri pojavljuju se u raznim istraživanjima o otuđenju između roditelja i odrasle dece. Međutim, ništa nije konačno. Koliko će otuđenje trajati zavisi od vas, vašeg otuđenog člana porodice, spoljnog pritiska i protoka vremena. 

I ne zaboravite, odrasla deca su odrasli, a ne deca

Kako obnoviti prekinute veze? 

Često roditelj oseća da ga je dete prekinulo odnos,  bez potpunog razumevanja uzroka sukoba. Iako je komunikacija ključna za rešavanje nesuglasica, to može biti teško kada vam je dete blokiralo sve pozive i nestalo bez traga. Otuđenja ne traju zauvek. Ako se nadate da okončate otuđenje, nemojte gomilati bes na bes. To je neproduktivno.  

  • Pružite ruku svom detetu, obavestite ga da ste tu da ga podržite. 
  • Ručno pisano pismo ili kratak glasovni zapis je najbolji način. 
  • Ako se komunikacija obnovi, slušajte bez odbrane. 
  • Nemojte moliti ili preklinjati. 
  • Slušajte sa saosećanjem. 
  • Priznajte svoj doprinos problemu, izvinite se. 
  • Ako vas dete isključi iz života, potražite terapiju i podršku. 

Osoba koja je otuđena, odnosno “crna ovca” porodice može da se nosi sa najrazličitijim izazovima. Prekid odnosa može imati dalekosežne posledice na nečiji život i identitet, stvarajući jedinstven oblik tuge dok otuđeni tuguju za živima. Otuđeni često imaju dugotrajne poteškoće u prilagođavanju, prihvatanju i razumevanju svojih gubitaka. Oni često pate od gubitka samopoštovanja i poverenja, što se može odraziti na druge odnose i na kraju ugroziti njihovo blagostanje. 

Ovaj tekst nije zamena za psihoterapiju. Ukoliko vam je potrebna terapijska pomoć, obratite se na email adresu al.radevic@gmail.com .  Svrha ovog teksta je da pruži više informacija o  raznim psihološkim temama.  Primeri klijenata su zmišljeni kako bi se sačuvala privatnost. Ukoliko vam je potrebna literatura na ovu temu slobodno mi se obratite, doduše na Engleskom je.

https://www.instagram.com/psihoterapija.aleks_radevic/